<	travanj, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

još jedan obični

petak, 05.04.2013.

Stiglo je proljeće Kad bi kiša prestala padati. Hladnoća nam se uvlačiti u kosti. Možda bismo onda primjetili. Da je došlo. Proljeće je došlo. Uistinu je stiglo. Kaže mi usamljena maćuhica na raskrižju. Pitam se kako uopće preživljava tu. Sama. Izložena nasrtajima. Nije baš da je maćuhica neki vijesnik proljeća. Više je vijesnik da su se radnici čistoće aktivirali da urede grad. Za još jedno proljeće. Još jednu paradu. Zapravo ne znam kako se zovu radnici čistoće u novom gradu. Možda ih ni nema. Iako bi to začudilo. S obzirom na čistoću grada. Čovjek je čudno biće. Navikne se. Ili se ne navikne. I to vrijedi za sve. Ili je crno. Ili je bijelo. Ili je proljeće. Iako ne izgleda tako. Ali jeste. Došlo je. Otišla sam. Još jednom sam spakovala sve što imam. Sve svoje sa sobom nosim. I ponijela sam. U mali stan. U malome gradu. Gdje zvona zvone svakih petnaest minuta. Gdje žive dva goluba na balkonu. Gdje maćuhica cvate nasred raskrižja. Lijepo je. Stvarno je lijepo. Bez vreve. Bez gužve. I mogu proći ulicom. I mogu proći kroz predivni park. Simbol grada. I ne mogu sresti ni jedno poznato lice. Nijedno kojemu bi se nasmiješila. Ni jedno od kojega bi odvrnula pogled. Ne mogu sresti nikoga. Iako srećem dosta ljudi. Ali sve bez lica. Sve nepoznate. Sve strane. Sjedimo pod prigušenim svjetlima. Ugodna muzika razlijeva se prostorom. Vrtim prstima čašu sa sladunjavim smeđkastim pićem. Lagano joj se osmjehujem. Bože, kako je volim. Kako mi samo nedostaje. Kako mi je teško bez nje. A pored nje sjedi on. Razlog što je više nemam. Nisam ljuta. Nisam ljubomorna. Samo tužna. Jer je otišla. I sretna. Jer je ona sretna. Jer joj osmijeh blista više od brutalno skupog dijamanta na prstu. Gledam i nevjerujem. Udat će se. Naći će haljinu. Odabrat će pozivnice. Dvoranu. Fotografa. Prstenje. Buket. Odabrat će mene za kumu. Stajat ću pokraj nje. Držat ću joj buket dok ona bude izgovarala DA vječnoj ljubavi. Vječnom poštovanju. U dobru i zlu. U sreći i žalosti. Ja ću držati buket. I vjerojatno pustiti koju suzu. Od sreće. Od tuge. I od sjete. Gledajući u njenu lijepu kosu skupljenu u punđu ispod vela. Kosu koju sam čupala kad smo se potukle u trećem razredu osnovne škole. Za mjesto u redu. Koja će stati prva. Pa smo se potukle. Kao prave dame. Što smo na kraju i postale. Jedna koja će obući bijelu haljinu. I druga koja će stati uz nju. Kao i uvijek. Bez obzira koliko sam je puta htjela počupati za kose tijekom svih ovih godina. Bez obzira što se nisam uvijek slagala s njenim mišljenjem. S njenim izborom. Ali sam stala uz nju. Svaki put. I ona uz mene. I opet ću stati. Kao svjedokinja. Njenoj vječnoj ljubavi. Proljeće je došlo. Ljubav ili zaljubljenost? Pitao me jedan dobar prijatelj. Što je to bilo? Sad na kraju. Kad je prošlo neko vrijeme. Kad su rane zarasle. Kad sam se prestala buditi usred noći. Ljubav. Odgovorila sam nakon kraćeg razmišljanja. Mislim ljubav. Odgovorila i okrenula glavu od čokoladnog kolača. Mislim ljubav. Neki se nađu iz prve. Neki iz golemog straha pristanu na mrve. Nisu to moje umne riječi. Ja samo ponavljam. I uživam. U glazbi koju stvara taj čovjek. Zažmiriti. I prepustiti se. I čekati da prođe kiša. Da se proljeće pokaže u punom sjaju. Onako kako samo ono zna. Paradom boja, zvukova i mirisa. Da mi se duh raspleše. Presretan. Miran. I spokojan. U gradu koji bi mu mogao postati dom.

nedjelja, 10.02.2013.

Nedjeljno jutro Opet malo snijega. A neka. Ako mu se baš hoće. Neka pada. Ako mu još nije dodijalo. Biti odrastao podrazumijeva donositi odluke. Bitne odluke. Životne odluke. I nije lako. Nimalo nije lako. Tako i ja. Odrasla sam. Kao. Pa donosim odluke. Velike važne odluke. Odlučujem spakovati stvari. I ići dalje. Otići iz grada koji volim. Iz grada koji drži nebrojeno uspomena. I mojih i tuđih. Grada u koji sam došla prije mnogo godina. Bijelog grada. Velikog grada. Ostavljam i sve one koje volim u gradu. Sve ono što radim. Sve ono što me usrećuje. I idem dalje. U nepoznato. U grad u kojem nikada nisam bila. Grad u kojem ne znam nikoga. Baš nikoga. U nepoznato. Nisam sigurna gdje su moji osjećaji trenutno. U plusu ili minusu. Izmjenjuju se glasni smijeh i tihi jecaji. Podsjeća sve ovo. Na početak jeseni. Na selidbu. Na ostavljanje. Na njega. Na suze i bol. Podsjeća. Puštam da moj racionalni um preplave glupa pitanja. Pitanja na koja mi nitko nije dao odgovore. Ponajmanje onaj čija je to dužnost bila. Da dužnost, jer kad odlaziš od nekoga dužan si reći barem zbogom. Ako ništa drugo onda zbog bontona. I zagledam se ponekad u onaj prst. Tražim blijedu crtu u korijenu prsta. Onu koja je ostala neopaljena suncem. Zbog prstena koji sam nosila. Nema je. Nema ni naznaka. Nema nikakvih dokaza da je nekad bio tu. Baš nikakvih. I ne govorim. Nikome ne govorim. Jer nema dokaza. Jer je svako pričanje besmisleno. Jer je svako sjećanje besmisleno. Probudim se jutros. Bez prve misli. Prazna i spremna za novi dan. Buđenje kakvo najviše volim. Otvorim oči i zurim par minuta u plavi zid. Težina na trbuhu mi izbija prazninu iz glave. Pogriješila sam što sam to dopustila. Da prespava. Pogriješila sam što sam se u to upustila. Izvučem se iz kreveta i iz sobe. Zatvorim vrata nadajući se da će nestati. Dok se para diže iz ključale vode ne razmišljam o tome kako ću pogrešnome objasniti da sam pogriješila. Ne razmišljam o golim nogama na hladnom podu. Ne razmišljam o snijegu. Ne razmišljam o pakiranju. Ni o novom gradu. Razmišljam o njemu. Pitam se da li je otišao. Nisam sigurna gdje su moji osjećaji trenutno. Ovdje ili daleko. Nisam sigurna jesam li sretna ili tužna. Pakovanje. Raspremanje. Toliko sam se puta spakovala u životu već. Toliko puta sam spremala sitnice u kartonske kutije i lijepila ih debelom prozirnom trakom. Toliko puta da postajem umorna. Toliko puta da razmišljam o smanjenju putnog materijala. Možda je vrijeme da prestanem nositi sve sa sobom. Stvari koje ne trebam. Stvari s polica. One koje skupljaju prašinu. Možda je došlo vrijeme za to. Da se ispravno spakujem. I ovaj put ne ponesem ništa sa sobom. Ovaj put da odem prazna. I pustim novom gradu da mi da nešto novo. Da me ispuni nekim novim osjećajima. Nekim novim uspomenama. Da mi stavi neke nove stvari na police. Nove anđele. Vrijeme je da se stari umotaju u zaštitu i slože u kutiju. Valjda se radujem. Novom i nepoznatom. Valjda. Usipam mlijeko s afla toksinima u kavu. Čitam vijesti. Pahulje su pale i duž obale. Karnevali diljem svijeta. Jednom ću otići u Brazil. I nositi perje iznad guzice. Naučiti sambu i iskvarcati aristokratsku put. Ljuljat ću bokovima i biti najsretnija na cijelom svijetu. Prvo moram objasniti neke stvari golom frajeru koji mi stoji na vratima kuhinje. Ili ću prvo uraditi nešto drugo. Prošetam se par koraka po ledenom podu i utonem u snažni zagrljaj. Neka objašnjenja mogu pričekati.

subota, 19.01.2013.

Panta rei Ponekad upoznamo ljude s kojima se poklopimo. Nekim nevidljivim zupčanicima. Pristanemo jedni drugima u dušu. I neko vrijeme ide taj mehanizam. Okreće se, vrti i razvija. Ponekad se toliko opustimo, upustimo da zaboravimo. Zaboravimo da i najidealniji mehanizam treba podmazivati. S vremena na vrijeme. Moraju se zupčanici očistiti, izbrusiti, podmazati. Svemu treba održavanje. Pa tako i dušama koje su se poklopile. Uvijek i stalno. Ponekad to zaboravimo. Sve dok mehanizam ne pukne. Vjerujem u srodne duše. Ali ne u jednu jedinu za svakoga čovjeka. To bi bilo poražavajuće vjerovanje. Probajte izračunati kolike su šanse da se sretne jedna jedina takva duša. Jedna jedina osoba koja nosi dušu srodnu tvojoj. Meni statistika nije jača strana. Ali nekako se bojim da se radi o apsurdno nemogućoj vjerojatnosti. Zato ne vjerujem u jednu jedinu srodnu dušu. Nego u više njih. Više onih koje se poklapaju s našom. Koje pašu u naše utore. Koje savršeno funkcioniraju zajedno s nama. Zapravo ne savršeno jer ne vjerujem u savršenstvo. Ali dovoljno blizu. Ja sam srela dvije. Čak dvije srodne duše. Mogu se sad zlobnici i kvazimudri ljudi nasmijati takvoj izjavi. Nasmijati cijeloj mojoj filozofiji. Nasmijati i narugati. Ali za mene to stoji. Dvije srodne duše u prilično kratkom životu. Prva je bila ona. Nemirna i divlja. Potpuno drugačija od mene. Odmah sam znala. Onog trena kad me prvi put primila za ruku u maloj školi. Onog dana kad sam osjetila blagi elektricitet. Izazvan vjerojatno vestama koje su nam mame plele. Ali znakovit. Da je to ona. Da je savršena za mene. Ja sam slagala svoje bojice pravilno po bojama, od žute do crne. Ona nije imala ni pernicu. Sve je bilo rasuto po torbi. Ja sam nosila uredne mašnice na kosi. Ona se nije ni češljala. Bile smo naoko nespojive. Ali tako brzo smo se prepoznale, zaljubile i postale najbolje prijateljice. Zauvijek kako smo izgovorile onog dana kad se moja krv pomiješala s njenom krvlju. Nakon toga sam se ja onesvijestila. Ni danas ne mogu vidjeti tuđu krv a da mi se ne zamagli u glavi. Nikakvi dječiji, nikakvi pubertetski problemi nisu bili važni. Imale smo jedna drugu. Mogle smo pričati. Mogle smo šutjeti. Njoj sam govorila stvari kojih sam se i sama plašila. Imam i danas medvjedića kojeg mi je sašila od trapera za 15. rođendan. Ne znam kad se počelo događati. To škripanje. To zapinjanje zupčanika. Nekako smo bile na samom pragu zrelosti. Kad smo se trebale odlučiti. Kako dalje. Koji smjerom krenuti u životu. Bilo je vrijeme da se probudimo iz ružičastog sna. Da se probudimo iz mašte. Da prestanemo vjerovati da ću ja postati poznati top model a ona poznata slikarica. Bilo je vrijeme za stvarnost. Zašto sam ja to shvatila a ona ne nikad neću saznati. Zašto sam ja koraknula u život a ona ostala u snovima ni to mi neće biti jasno. Ja sam otišla. Ona je ostala. NIsmo više pasale. Nisu moji zupčanici uklapali u njezine. Probale smo par puta. Ali nije išlo. Moji su promijenili oblik. Zauvijek. Sjećam se uvijek posljednjeg susreta s njom. Sjedile smo na njenom krevetu. Pričala je nešto. Mene je užasno gušilo. U grlu. Nisam imala zraka. Njene su oči sjale od oduševljenja. Mene je gušilo. Njena priča. Otvaranje njenih punih usana. Blago coktanje jezikom. Zagrlila sam je na odlasku. Sekundu duže nego inače. Okrenula se i otišla. Hladni zrak koji sam udisala mi je nevjerojatno pasao. Dok sam došla do svojih vrata suze koje su tekle su se već osušile. I znala sam da je gotovo. Poglavlje prve srodne duše je završilo. Sretnem je ponekad. Ne pozdravljamo se već odavno. Ne poznajemo se. Ali zaboli me svaki put. Makar malo. Njega sam upoznala jedne zimske večeri. Padao je gusti snijeg a živa ne termometru se dobro stisnula. Unio je hladnoću u našu studentsku sobi. Imao je prekrasan osmjeh i crvenu mrlju ispod oka. Znam da cijelu noć nisam mogla zaspati. Znala sam. Odmah sam znala. Sudbina je opet donijela nekoga. Tko će se savršeno uklapati sa mnom. Puna dva tjedna su mi trebala da se zaljubim kako nisam ni znala da mogu. Puna dva tjedna su nam trebala da shvatimo da smo jedno za drugo. Za sada i za cijeli život. Opisivati idilu i čudo koje sam proživljavala je potpuno nemoguće. Samo bi gubilo na vrijednosti preneseno mojim prostim riječima. Iz dana u dan sam bila sve sigurnija u to. Mogli smo pričati. Mogli smo šutjeti. Postajala sam bolja i rasla sam svaki dan. Kad sam ga zdnji put vidjela opraštali smo se. Zagrljaj i poljubac. Bol u grudima što se još jednom razdvajam od njega. I nada da će mjesec dana proći brzo. Šapnuo mi je na uho da me voli. Odmaknuo se i otišao. A onda šok i nevjerica. Njegovi zupčanici više nisu pasali na moje. Nešto se okrenulo. Nešto što je trebalo biti zauvijek je prestalo. Otišao je bez ijedne riječi pozdrava. Ja sam ostala. U našem svijetu. Uplakana. Sklopljenih ruku. Moleći da se vrati. Bilo kako. Suze su s vremenom presušile. Boli i dalje. Pogotovo kad netko drugi uđe u moj život. A ja znam da nema te sjajne točke u očima. One koju je nosio on. Vjerujem u srodne duše. I to ne jednu za svakoga. Nego više njih. Upoznala sam dvije. I iako je boljelo ostati bez istih. Boli i sada. No kotrljam se. Sama oblikujem svoju formu. Sama idem svojim putem. Dišem punim plućima. Plačem kad sam tužna. Smijem se kad sam sretna. Možda nekad...netko...bude zauvijek. Možda. Možda se uvjerim da nije sve prolazno. Možda.

nedjelja, 30.12.2012.

Sretna Nova! Ne volim kraj godine. Nikad ga nisam voljela. Previše sjete. I previše unutarnje pobune. Spoznaja da je još jedna godina gotova. Da je prošla pokraj mene. Svaka sve brže i brže. Ne volim ni doček nove godine. Ne razumijem kolektivnu euforiju. Nikad nisam. Blješteće haljine. Crveno rublje. Nešto zlatno. Poljubac kad se kazaljke spoje. Za mene je doček nove godine nešto kao za Grincha Božić. Čisto mućenje. Najradije bih prespavala svaki. I ne volim rezime. Kad stanem i pokušavam pretresti prošlu godinu. Što se sve dogodilo. Koliko sam koraka napravila naprijed naprijed a koliko nazad. Ova je bila sva opozitna. Puno dobrog i puno lošeg. Počelo je sa suzama. A onda se kroz tristošezdesetpet dana izmjenjivalo razdoblje kiše i razdoblje sunca. I ništa umjereno. A ne. Ove godine nije bilo umjerenosti. Ili sam plakala ili se smijala do uha do uha. Barem sam je proživila. Iako nisam sigurna da li je suma pozitivna ili negativna. Puno se prekretnica dogodilo ove godine. Diploma. Kako je divno bilo dobiti konačno priznanje za godine mukotrpnog rada, truda i ustrajnosti. Ponos u očima mojih dragih roditelja mi je značio više od samog papira. Činjenica da sam ja uzrok takve sreće mi je dala neopisivu ugodu. I kao gumicom obrisani nestale su muke, noći provedene uz knjigu, odricanja, sve suze...ostalo je samo zadovoljstvo. Jer je gotovo. Jer sam prešla jednu stepenicu. I to jako uspješno. Da se svijet barem mogao zaustaviti tog trena. To ljeto. Da je sve stalo. To je bilo to. To je bila sreća. Ona koju sam tražila. Ona potpuna, kad ti ništa ne fali. Ama baš ništa. Kad ništa ne želiš. Jer sve imaš. Baš sve. Da sam barem mogla ostati tamo, u onome danu...kad sam ležala na njegovim leđima i nestala. Cijela nestala. U svjetlosti vlastite sreće. I sve je bilo kao iz neke bajke. Ptice su pjevale a mrav se šetao po ružičastoj deki ispod nas. S ljetom je nestalo sve. I ljubav za koju sam mislila da će biti vječna. I bezbrižnost. I sreća. Sve. Došlo je traženje posla. Selidba. Svi dragi ljudi su se nekako izgubili oko mene. Iz potpune svjetlosti u potpuni mrak. Ovogodišnja jesen je nešto što treba zaboraviti. Nije to ništa poučno. Nije to nešto čega se trebam sjećati da opet ne bih pogriješila. Ne. To je nešto što trebam zaboraviti. Jer nisam nigdje pogriješila. Baš nigdje. Samo sam bila presretna. I to je valjda bio moj najveći grijeh. Kako je rekla moja najdraža prijateljica :"Ne možeš imati sve". Proljeće je bilo posebno bolno. Ponekad čekaš smrt. Ali te opet iznenadi. I šokira. Jer ne možeš se pripremiti na tugu koja te čeka. Ne znaš kakva će praznina nastati kad nekoga nestane. Kad se ugasi. Pokoj vječni mom dragom djedu koji se uvijek smiješio. I onda kad mu je bilo najteže. I onda kad su plave oči izgubile svjetlost. Kladim se da je otišao sa smiješkom na usnama. Smiješna je bila ova godina. Doživjeti najveću sreću i najveću tugu u jednoj godini. Ostat će zapamćena ako ništa dugo. Kao jedna velika godina. Kao jedna bitna godina. Kao godina u kojoj sam se riješila mnogih duhova iz prošlosti. Kao godina u kojoj je počelo nešto novo. Nešto bitno. Kao godina u kojoj sam voljela kako vjerojatno više voljeti neću. I znam da ću se sutra pomno srediti. Obući crveno rublje i blješteću haljinu. Zlatne naušnice i visoke potpetice. Pusiti plavu kosu da pada po golim leđima. Smijati se cijelu noć. Podignuti čašu šampanjca točno u ponoć. I zaželiti sve najbolje svima. Za sebe vjerojatno ništa. Moje su želje izvan dosega ostvarivanja. Ne možemo se vratiti u ljeto...ne mogu natrag... Sretna Nova svima! I svima želim obilje zdravlja, sreća je ionako relativna stvar!

utorak, 11.12.2012.

Sreća Razlikujem dvije vrste dana. Oni koji se završe tako da navečer moram sjesti i pronaći nešto pozitivno u tom danu. I oni drugi. Kad ne tražim pozitivnu sitnicu koja će mi barem malo popraviti raspoloženje. Jer je dobro. Jer je dan bio dobar. Neki bi rekli da su to loši i dobri dani. Ali ja ne volim da ijedan bude loš. Pa se trudim pronaći nešto dobro. Jučer naprimjer. Bio je dan iz prve skupine. Užasan. Dan u kojem su mi se oči par puta napunile suzama. Svijetla točkica dana bila je jedna velika čokolada. Uz Pavela naravno. Bez toga ne ide u zadnje vrijeme. I na kraju je dan bio dobar. Nisam se rasplakala. Pojela sam čokoladu. Potrošila istu na trenigu. I dobro se naspavala. I dan ide u drugu skupinu. Bez obzira što sam pala na ledu. Bez obzira što me na novom radnom mjestu dočekao još veći led nego vani. Bez obzira što sam ga vidjela nakon četiri mjeseca. Dan je završio stavljen u arhivu druge skupine. Dobar dan. Neki ljudi su grozni na prvu. Izazivaju suze u očima. Pogotovo ako se sjetim toplih očiju koje su me prije okruživale. Neke ljude osudim na prvu. Više puta sam se uvjerila da to nije pravilno. Strpi se. Pričekaj. Možda im je tvoja prva samo loš dan. Možda. Kod nekih je. Kod nekih baš i ne. Ja volim kad pogriješim. I kad me netko ugodno iznenadi. Srećom, puno griješim. To je ujedno i nesreća. Jer ni u pozitivnim procjenama nisam tako dobra. Otkad on dovraga puši?! Zamrzavam scenu. I izlazim iz nje. Imam tu sposobnost. Pogotovo kad popijem dvije čaše vrhunskog vina. Statisti nastavljaju svoje uloge. Konobar već posprema okolne stolove. Sat otkucava već jako kasno. Sjedim u društvu visokih društvenih uglednika. Rasprava je na zavidnoj znanstvenoj razini. Poneka šala i smijeh cijelog društvanca. Na stolu ostatci prelijepih kolača kojima smo završili izvanrednu večeru. Ja izlazim iz scene. Gledam svoju plavu kosu kako se pomiče po ramenima dok se naginjem doktoru s moje lijeve strane. Nešto mi šapuće. Ne čujem. U glavi mi odzvanja samo jedno. Kako sam se našla ovdje? Otkud? Kad iziđem na minus šest vidim svoj dah kako se pred mojim očima pretvara u paru. Stišćem kaput ali ne osjećam hladnoću. Više iz navike. Više zato jer bih to trebala raditi na ovoj hladnoći. Pogled na sat me navodi na kratkotrajno žaljenje. Zbog odbijenog prijevoza. Ali samo kratkotrajno. Danas nitko ne nudi ništa besplatno. Doći ću doma. Oprati lice. Namazati ga kremom. Oprati zube. Očisiti iste koncem. Izmućkati usta s malo vodice užasnog okusa. Navući piđamu i uvući se u nepospremljen krevet. Nema smisla pospremati ga. Sretna sam.

nedjelja, 09.12.2012.

Zimska Napokon je došla. Ta iščekivana zima. Koliko je samo radosti preplavilo moje cijelo tijelo kad sam ugledala bijeli pokrivač. Napokon je došla. S ogromnim pahuljama. S ledenim vjetrom. U velikom stilu. Volim zimu. I inače. Ove godine posebno. Još više. Voljena jesen je postala omražena. Nepodnošljiva. Teško je bilo gledati sve te listove kako otpadaju. Teško je bilo čuti samo svoje korake dok šušte kroz umrli pokrivač na tlu. Teško je bilo sanjati svaku noć da ćeš se pojaviti. Ili barem javiti. Teška je bila jesen...tužna i ružna. U šta se pretvorila. Od godišnjeg doba kojem sam napisala nebrojeno hvalospjeva do nečega što mučki trpim. Hvala ti dragi na tome. Okrenuo si sve naglavačke, pa tako i moju jesen. Ali sada je gotovo. Zima je tu. Prekrila je snijegom i posljednji listić. I posljedni nemir. Trzaj. Sve se umirilo. Sve se uspavalo. Tako i treba. Vrijeme je za to. Odavno je vrijeme za to. Samo polako. Nek se vjetar igra ledenim kristalima u mojoj kosi. Volim zimu. I bez obzira što sam se jučer smrzla kao nikad u životu. Što sam dva puta skvasila noge. Što gradonačelnikovi tramvaji nisu vozili Što su mi trebala tri čaja da se oporavim od hladnoće. Bez obzira na sve to. I nema to nikakve veze s djetetom u meni. Vjerujte, to dijete je odavno na vječnim lovištima. Ne, nema. Volim zimu jer mi toliko nalikuje. Jesam, hladna sam. Kao led. Sve dok me neko sunce ne zagrije, onda se topim. I rastačem. Na sve strane. Nekad mi treba duže. Nekad kraće. Ovisno o debljini pokrivača koji sam stvorila. I o jačini sunca koje grije. I vrijeme je varijabla koja nije zanemariva u svemu tome. Baš kao i zima. Po istoj formuli funkcioniram. Sve se bolje nosim s promjenama. Od osobe koja je svaku promjenu u životu popratila histeričnim suzama i gastritisom do neke poluflegme. Samo još malkice osječam peckanje u predjelu želudca. Pred promjenom. A one se događaju sve češće i češće. Valjda su godine od promjena. Valjda tako mora biti. Kao poluvjernica vjerujem u predodređeno. Ma koliko ponekad bilo besmisleno. Ma koliko ponekad bolilo. Vjerujem da su grube koordinate svakog života ucrtane. Nešto kao start i cilj. I neke međupostaje. Koje su unaprijed ucrtane. A putanju biramo sami. Ponekad bolje, ponekad lošije. Ne znam gdje bih onda tu smjestila promjene na koje mi ne utičemo. Koje su izvan našeg dosega. To se valjda događa kada se putanje naše susreću s putanjama drugih. Ponekad skrenemo, ponekad nastavimo ići svojim putem. Ponekad nas gurnu. U lijevo ili u desno. Ili na tlo. Nisam na tlu. Nitko me nije gurnuo. U zadnje vrijeme. Samo mijenjam radnu okolinu. I uvjeravam samu sebe da će sve biti uredu. Da će i tamo ljudi biti ljubazni. Puni razumijevanja. Spremni pomoći. Dragi i simpatični. Jesam, nepopravljivi sam optimist. I koliko se god trudila smanjiti očekivanja, nikad mi ne uspije. To se uvijek izbori u meni za prevlast. To uvijek nadjača glas razuma. I mogu se probuditi. I shvatiti da sam te opet sanjala. Opet. Ali znam da sam pustila...još u jesen. I tebe. I ljubav. I sve. Stigla je zima. Sve je mirno i ledeno. Mirna sam i ledena. Spokojna.